Hrvatski zakon ne poznaje i ne regulira porod kod kuće
Ginekologinja odbila pregledati dijete jer je rođeno kod kuće
Kad sam očekivala početak jačih bolova, ušla sam u kadu i rodila. Ovaj sam put bila sigurna u mudrost svog tijela, kaže majka troje djece Helena Petrović Danas živi 27. dan života. Ime mu je Geo, po Zemlji. Ono što ga izdvaja od 1.573 novorođenčadi koja su prošle godine rođena u Puli jest to što nije rođen u pulskom rodilištu, već kod kuće, na Vidikovcu. I to ne u hitnji, već odlukom i slobodnom voljom roditelja Helene i Davida Petrovića, prije svega majke Helene. Ona i suprug učitelji su tai chija, višestoljetne kineske vještine meditacije u pokretu. Geo im je treće dijete, ali prvo rođeno kod kuće, i to 3. siječnja, nekoliko minuta prije 20 sati, u kadi napunjenoj vodom. Samo nekoliko dana ranije još je jedno pulsko dijete roditeljskom odlukom rođeno kod kuće. Rađanje kod kuće je kod nas zasad tek iznimka iako je u zapadnim zemljama uobičajeno. Na internetskim stranicama udruge Roda može se pročitati da »sve više žena ponovno želi vratiti spiritualni i napredni aspekt poroda koji je kroz povijest gledan kao obred prolaska, a ne kao potencijalno opasan medicinski događaj«.
Naš zakon ne poznaje i ne regulira porod kod kuće, već samo onaj u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi, niti ne regulira status visokoobrazovane, nezavisne primalje (porodilje, babice) koja bi porod, kao u nekim razvijenim zapadnim zemljama, mogla samostalno obavljati u privatnoj praksi. Kod nas su babice isključivo pomagači liječnicima u bolnicama.
Iako su žene stoljećima, sve do prije 50, 60 godina rađale u svojim domovima i daleko od bolnica, iako je to prirodno i normalno, kod nas se na taj čin danas gleda kao na nešto nedopušteno, ilegalno. Da tome nije tako, ne bi nakon poroda Helenina ginekologinja, koja ju je vodila kroz sve tri trudnoće, odbila pregledati dijete i posteljicu, i ne bi zatim jedan pulski privatni ginekolog pregled novorođenog Gea uvjetovao tražeći od mame Helene da se pozove policija i vodi policijski zapisnik. Majka nije na to pristala. Dijete je pregledala jedna pedijatrica, a uz njene nalaze i trudničku knjižnicu uspjeli su prijaviti dijete u matičnom uredu.
– Imala sam taj unutarnji poriv da to moram napraviti i da je to najbolje za dijete i za mene. Sigurnost su mi dala dva brza i lijepa prethodna poroda. Ovaj sam put bila sigurna u mudrost svog tijela, u njegovu sposobnost da prođem kroz prirodni porod, povjerava nam se Helena. Htjela je to učiniti uz pomoć babice, no babica je otkazala 31. siječnja, tri dana prije rođenja, pa su se odlučili za neasistirani porod.
– Ne bih ni jednoj ženi preporučila neasistirani porod kod kuće, ali bih rado vidjela da se otvori mogućnost za prirodan porod žena, bilo u bolnici u kojoj bi se humanizirali uvjeti rađanja, bilo da se dozvoli samostalan rad školovanim primaljama ili da se otvore kuće za porod kakvih ima u Austriji, u kojima porađaju babice, nastavlja ona.
Sam porod trajao je oko sat i pol. Bolovi su, ističe mama, bili daleko manji nego u prva dva poroda.
– Dozvoljavala sam tijelu da se kreće kako mu najbolje odgovara. David je bio prisutan; upalio je svijeće, napunio mi kadu; sve je to kratko trajalo. Kad sam očekivala početak jačih bolova, ušla sam u kadu i rodila. David priznaje da ga je u početku bilo strah, no kad su sve babice odustale, osjetio je da će to moći obaviti i prihvatio odgovornost. Sam čin poroda, kaže, bio je ekspresno brz. Prvo je izašla glava i već sljedeći tren cijelo tijelo.
– Žena može roditi sama. One će znati o čemu pričam: u sva tri poroda osjetila sam ono što dr. Michel Odent naziva refleksnim činom poroda. Kad je žena dovoljno opuštena i kad se osjeća dovoljno zaštićenom i neometanom, sam je porod refleksni čin. U to sam se uvjerila u sva tri poroda, kaže Helena, koja je šestogodišnjeg sina Iana i trogodišnjeg Vida rodila u pulskom rodilištu.
– Žene u bolnicama tiskaju i tiskaju, muče se, iako je sam izlazak bebe nešto veoma lijepo. Pri porodu se oslobađa velika energija. To je ženin susret s bogom i porod bi trebao biti izvor njene snage, a ne traume koja ih godinama prati, ističe Helena.
Ovo dvoje Puljana uspoređivalo je i snimke poroda u bolnici i kod kuće, dostupne na YouTubeu. Žena u bolnici, kaže Helena, svedena je na poziciju bolesnika i objekt. Rađa u potpuno neprirodnom ležećem položaju i mogućnost komplikacija u takvom okruženju velika.
Izvršna direktorica Hrvatske udruge primalja Iva Podhorsky Štorek kaže da sve razvijene zemlje u sustavu zdravstvene zaštite imaju i ponudu poroda kod kuće, no to podrazumijeva visokoobrazovane primalje koje rade samostalno, što kod nas nije slučaj.
– Kod nas to nije omogućeno, ali to ne znači da žene nemaju pravo na to. To spada u osnovna ljudska prava i to nam se govori na edukacijama. Malo me ljuti kad u novinama čitam da je porod kod kuće ilegalan. A nije ilegalan, već nije uopće zakonski reguliran pa se ljudi sami snalaze, kaže ona. U Švedskoj svega 0,1 posto žena rodi kod kuće, a i u većini zemalja je taj postotak mali, no porod kod kuće zakonski je reguliran i organiziran tako da sve koje to žele mogu to sigurno obaviti u svom domu. Najviše je takvih u Nizozemskoj, oko 30 posto. Podhorsky Štorek kaže da nikad nije čula, a to bi se sigurno pročulo, da su u Hrvatskoj tijekom nekog poroda u kući nastale veće komplikacije.
Njena pulska kolegica i članica udruge primalja Bojana Kalčić radi u pulskom rodilištu; kaže da se organizirani porod kod kuće ne može obaviti ni u susjednoj Sloveniji, već najbliže u Austriji.
Prema svježem istraživanju HZZO-a iz srpnja prošle godine, u zdravstvenim je ustanovama u Hrvatskoj tijekom 2008. registrirano ukupno 43.776 živorođene djece, no to istraživanje ne spominje broj rođene djece izvan bolnica, kod kuće. Neki svježi, ali neslužbeni podaci govore da se samo u Zagrebu godišnje kod kuće rodi stotinjak djece.
Zoran ANGELESKI
Dr. Zoričić: Nikome to ne bih preporučio
Dr. Davor Zoričić, voditelj Odjela ginekologije i porodništva pulske Opće bolnice, nije znao za ova rađanja kod kuće.
– To mi je prvi glas i ne sviđa mi se taj glas. Mene to čudi i nikome ne bih to preporučio. Porod je najčešće niskorizičan i ne zahtijeva intervenciju, ali postoji mogućnost komplikacija, kaže dr. Zoričić. Kod nas se po zakonu porod obavlja jedino u ovlaštenim zdravstvenim ustanovama. Vi, doduše, kao pacijent ne morate zatražiti liječničku pomoć. Rodilje nisu u prekršaju, ali bi bili babice i liječnici koji bi obavljali porod kod kuće. Sad je trend da se unutar bolnice ostvare uvjeti slični kućnom ambijentu, uz prikrivene medicinske sprave, običan krevet kao i kod kuće. To je dobra ideja i stremljenje, zaključuje dr. Zoričić.
Nisu nam htjeli prijaviti dijete 18 dana
Još je jedna Puljanka nedavno rodila treće dijete kod kuće. Ne želi govoriti imenom i prezimenom zbog angažiranja babice kojoj su obećali punu diskreciju i koja bi u slučaju otkrivanja mogla imati problema.
– Odlučila sam se na porod kod kuće jer vjerujem da je najbolje za dijete da se rodi u mirnoj intimnoj atmosferi, u polumraku. Ljudi kažu da je važno da je dijete živo i zdravo, no to »zdravo« u porodu, osim vidljivih tjelesnih dimenzija, ima emotivnu i duhovnu dimenziju. Taj trag poroda čovjek nosi kroz cijeli život. Misli se da beba ne zna ništa, ali ona je glavna. Ona je aktivna u porodu, ona pokreće proces rađanja. Tijekom poroda primalja je imala uređaj za praćenje otkucaja srca; trudovi su se pojačavali, ali sve je bilo u redu i dovršili smo porod kod kuće. Tijekom poroda vrlo je važno da se luči oksitocin, hormon ljubavi koji omogućuje miran porod. Oksitocin se luči i tijekom vođenja ljubavi i dojenja. Riječ je o intimi, a u bolničkoj atmosferi, gdje si neopušten i u grču, luči se adrenalin koji snižava oksitocin. Iako razumski mislimo da smo u bolnici sigurni, nesvjesno ipak osjećamo strah i nismo opušteni, tvrdi naša sugovornica.
Prvo dijete, curicu, rodila je u pulskom rodilištu, kaže, u neprirodnom položaju, uz nemogućnost kretanja, uz nalijeganja na trbuh, uz bušenje vodenjaka i odvajanje od djeteta prve noći, što je ovoj mami bilo najtraumatičnije iskustvo.
– Ne poznajem majku koja nakon poroda može prespavati tu prvu noć, a posebno je to važno za bebu. U tome sam uspjela nakon drugog poroda u bolnici u Rijeci, koji je obavljen u kadi s vodom, nastavlja.
Za razliku od Helene i Davida, ovaj je par imao velikih problema s prijavljivanjem trećeg djeteta u matičnom uredu.
– Prvo nam nitko ništa nije govorio, kao da smo zločinci, pa nam se danima nisu javljali, pa se javio njihov pravnik, pa su nam lagali da su zvali pedijatricu koja nam je pregledala dijete, a nisu je zvali. I tek nakon 18 dana torture prijavili su nam dijete, kaže ova pulska mama.
Izvor: Portal NoviList.hr – objavljeno 07.09.2010.
Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE MicrosoftInternetExplorer4
/* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:”Table Normal”; mso-tstyle-rowband-size:0; mso-tstyle-colband-size:0; mso-style-noshow:yes; mso-style-priority:99; mso-style-qformat:yes; mso-style-parent:””; mso-padding-alt:0in 5.4pt 0in 5.4pt; mso-para-margin:0in; mso-para-margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:11.0pt; font-family:”Calibri”,”sans-serif”; mso-ascii-font-family:Calibri; mso-ascii-theme-font:minor-latin; mso-fareast-font-family:”Times New Roman”; mso-fareast-theme-font:minor-fareast; mso-hansi-font-family:Calibri; mso-hansi-theme-font:minor-latin;}
http://www.novilist.hr/2010/02/02/ginekologinja-odbila-pregledati-.aspx