Žarko Alfirević: “Da u Britaniji vodim porod kao u Hrvatskoj, završio bih na sudu”

By 5. svibnja 2010.Iz medija

Prof. dr., predstojnik Klinike za ginekologiju i
porodništvo Sveučilišta u Liverpoolu
Žarko Alfirević: Da u
Britaniji vodim porod kao u Hrvatskoj, završio bih na sudu

Prof. dr. Žarko Alfirević,
predstojnik Klinike za ginekologiju i porodništvo Sveučilišta u Liverpoolu i
dugogodišnji urednik Cochrane grupe za trudnoću i majčinstvo, nedavno je u
Splitu održao zapaženo predavanje o tome kako se medicina iz dana u dan
mijenja, o svom iskustvu i nekim novim spoznajama koje su ga i samog
promijenile.
I
znanje ima rok trajanja

– Na početku svoje karijere, kao svaki mladi i poletni
liječnik, ja sam želio što prije postati slika i prilika svojih profesora i
starijih kolega – apsolutni autoritet, nepogrešiv, s odgovorom na svako pitanje
i rješenje za svaki klinički problem, doktor u bijelom kojega pacijenti i
medicinske sestre slušaju s divljenjem i strahopoštovanjem – kaže dr.
Alfirević, ali 25 godina kasnije s ponosom priznaje da je doktor koji često
kaže “ne znam” i otvoreno priznaje kada pogriješi, te da su ga njegovi
pacijenti, medicinske sestre i babice naučili jednako kao i knjige i njegovi
kolege, a možda i više.
Štoviše, s velikim osjećajem
odgovornosti uči svoje studente da bježe glavom bez obzira od liječnika i
profesora koji znaju sve i ne pristaju reći “ne znam”. Nema sumnje da bi zbog
nekih medicinskih postupaka koji su se rutinski koristili prije 20 godina danas
liječnici završili na sudu pa se prisjeća kako su trudnice s teškom
komplikacijom trudnoće – eklampsijom – pokušavali liječiti teškim sedativima, u
zamračenim sobama, zavezanog jezika da se ne uguše.
To je bolje i ne spominjati, dodaje,
ali ne sumnja da će za dvadesetak godina neki novi klinci čitati kako se
liječilo 2010. godine i vrtjeti glavom u nevjerici. Ovaj radikalni pogled nije
se dogodio preko noći, nego je posljedica dugogodišnjeg rada u Cochrane
kolaboraciji, volonterskoj udruzi medicinara, znanstvenika i pacijenata iz
cijelog svijeta koji su si dali za zadaću da sistematski obrađuju nova znanja,
povezuju ih sa “starim” i pokušaju ponuditi objektivnu procjenu o korisnim i
beskorisnim lijekovima, kirurškim zahvatima, alternativnoj medicini…
– Medicinsko znanje, pa i svako drugo,
često uspoređujem s hranom. Bez njih ne možemo, ali kad zastare i prođe im rok
trajanja, i od hrane i od medicine lako se može umrijeti – uvjeren je naš
sugovornik, kojega je posebno dojmilo kada je radom u Cochrane kolaboraciji
spoznao da je kao student medicine slušao apsolutne istine za koje je već onda
postojalo znanje da su krive.
Klistir
napušten na Zapadu

– Još gore se osjećam kad znam da
postoji znanje o lijekovima i postupcima koji spašavaju živote, a mi ih ne
primjenjujemo. U mojoj struci takav je primjer nekoliko injekcija
kortikosteroida koji se trebaju dati majci neposredno prije prijevremenog
porođaja. Taj lijek osnažuje pluća i štiti mozak tih malih beba i često spašava
živote.
Znanje o tome postojalo je još
osamdesetih – otkriva nam i dodaje da je trebalo dobrih deset godina da se
takvo liječenje prihvati kao rutina. Otkrio nam je i dramatičnu razliku u
praćenju trudnoće i obavljanju porođaja kod nas i u Velikoj Britaniji. Svi
znamo da se ženama u Hrvatskoj, ali i u nekim drugim susjednim zemljama,
rutinski, bez izuzetka, prilikom porođaja daje klistir, vrši epiziotomija…
iako je takva rutina odavno napuštena u razvijenom svijetu.
– Često pitam svoje prijatelje u
Hrvatskoj je li istina da svaka zdrava trudnica mora imati po desetak
vaginalnih pregleda tijekom trudnoće, klistir i brijanje prije poroda i
epiziotomiju nakon poroda. Kažu – ako to prestanemo raditi, a nešto ode po
krivu, tužit će nas. Ja im, pola u šali, pola u zbilji, odgovoram da bi nas u
Liverpoolu tužili da to radimo, a mene je rad u Cochrane kolaboraciji uvjerio
da je liječnicima puno lakše raditi nešto, pa makar i medicinski bezvrijedno,
nego ništa.
Međutim, ne prepisati nikakvu terapiju
često je zdravije i poštenije. Uvjeriti zdravu trudnicu da je bolesna kako bi
se radili nepotrebni pregledi je nadriliječništvo. Zanimalo nas je i kako u
jednoj vrhunskoj britanskoj zdravstvenoj ustanovi izgleda vođenje trudnoće.
– Siguran sam, ako bih došao raditi u
bilo koje hrvatsko rodilište i počeo “liječiti” trudnice kako to radim ovdje u
Liverpoolu, ismijali bi me i kolege i pacijenti – kaže dr. Alfirević. U
njegovoj klinici trudnicama se radi svega nekoliko krvnih pretraga i kontrola
tlaka, dva ultrazvučna pregleda, i nikakvi vaginalni pregledi. Čekanje
spontanog poroda tolerira se i do 2 tjedna iza termina, bez ikakvih dodatnih
pregleda, a porod se obavlja u bilo kojem položaju koji trudnici odgovara, u
zasebnoj sobi s normalnim krevetom, samo uz babicu i članove obitelji.
Beba se prvi put doji čim se prereže
pupkovina, stalno je uz mamu i odlazi kući već nakon 6 do 12 sati, čim se
trudnica oporavi – opisao nam je ukratko naš sugovornik, uz komentar da
doktorima nije lako, umjesto uloge gospodara života i smrti, prihvatiti
sporednu ulogu “uljeza” koji samo ponekad ima privilegij biti prisutan
najintimnijem, čarobnom trenutku rođenja djeteta. Kad imate priliku pomoći da
se to dogodi sigurno i sretno za majku i dijete, onda se naplate sve
neprospavane noći, dežurstva, učenje, priznaje dr. Alfirević.
Ljudski
je griješiti

– Mnogi
liječnici, koliko god žele učiti i biti bolji u svojoj struci, boje se
promjena, pa su tako spoznaje koje proizlaze iz Cochrane kolaboracije često kontroverzne,
jer ukazuju na dogme, ustajalost i stalno nas iznova uvjeravaju kako je znanje
uistinu krhko – ističe Alfirević. Po njegovu mišljenju, nema nedodirljivih tema
i nelagodnih pitanja kao što je i ono da li rutinska mamografija, ako se radi
prerano ili prečesto, može donijeti više štete nego koristi i da li dugoročna
hormonska terapija u menopauzi povećava rizik za srce i mozak.
Za pretjerivanje s pretragama ponekad su doista krivi i
pacijenti koji inzistiraju na njima, smatra. Često je tome razlog nedostatak
uzajamnog poštovanja, otvorenosti i iskrenosti u komunikaciji, bez čega nema
moderne medicine i uspješnog liječenja, ali i to što pacijenti ne mogu
prihvatiti činjenicu da liječnici i medicina nisu svemogući i da je ljudski
griješiti.
– Često mi kolege u Hrvatskoj kažu da jednostavno nemaju
vremena razgovarati s pacijentima jer su premoreni, premalo plaćeni i
nedovoljno cijenjeni – kaže doktor kojemu su u Velikoj Britaniji pacijenti
najveći saveznici.
– Tamo se ne zahvaljuje kavom i viskijem, nego toplim
riječima. A kada je liječnik premoren, namrgođen, nenaspavan i nespreman na
razgovor, pacijenti će napisati pritužbu, ali ne zato da dobiju novac ili mu
oduzmu dozvolu za rad, nego da ga podsjete da im pacijent uvijek mora biti na
prvome mjestu.
Osim toga rad u Cochrane kolaboraciji naučio ga je da
postoje i obveze prema financijskom aspektu medicine, jer se liječnici ne mogu
ponašati kao da uzimaju iz vreće bez dna, zato što nijedna vlada na svijetu
nema dovoljno novca da liječi sve i sva, što se ni političari ni liječnici ne
usude priznati javnosti. Zato imaju dužnost da svaku kunu koju zdravstvenim
porezom uzimaju od usta građana troše savjesno na ono što donosi zdravlje, a ne
profit – siguran je prof. Alfirević. Javorka Luetić
Izvor: Slobodna Dalmacija –  objavljeno 26.09.2010.